Lejla Ibrulj – Balkanski masakr politikom
“Zaboravili smo da u moru Srba, Bošnjaka, Hrvata budemo ljudi. Zaboravili smo da smo svi jednaki i da ćemo u istoj zemlji završiti”
Ne puca se već dugo, nema granata, gelera, pizda materina i ostalih sranja. Mislim, ne čuje se to konstantno k'o prije neke dvije – tri decenije. Navečer, obično dok svaki normalan insan spava, čujem poneki rafal, detonaciju ali ništa ozbiljno, jer da jeste kontam bit će na vijestima u sedam. Hoće klinac!
Starci mi se sjećaju vremena kad se u krevet išlo sa otključanim vratima, a sjećaju se vala i kad se u krevet nije ni išlo jer je bubalo sa svih strana, u svaka doba, obrušavao se plafon u atomskom skloništu, djeca poredana k'o štruce hljeba u rafama, stari na liniji, a stara razmutila brašno u vodi da me nahrani. Jeben vakat bio, molili se svemu i svačemu samo da prestane pucati, da nam kuću ne poruše, valja sve opet graditi, praviti, ako prežive, ako dožive, neko bolje sutra. Dvadeset i nešto godina kasnije, kuća je ostala haman čitava, doduše puna rupa od gelera, fasade nemamo, a neće je ni biti, puno košta, al’ samo da ne puca.
Od rata pa do dan danas, životna filozofija svakog prosječnog stanovnika ovih prćija je „Dobro je, samo da ne puca!“ Ne puca brate više iz puške, tenka, pištolja ali puca odakle stigne i kad stigne, najviše iz ovih njihovih poganih usta. Nije rat prestao nikada!
Sto puta mi je stari rekao bit će bolje, završi školu pa će sve ostalo biti lakše. Škola dođe kraju, ovo bolje nikada ne stiže. Jebote, ovdje je gore i gore svaki dan. Ustaneš ujutru i udahneš onaj prvi zagađeni val, napiješ se malo zagađene vode ili eventualno ove uvezene, pojedeš štogod ozračenog, moliš Boga da nisi dobio danas rak jer danas moraš da odradiš 16 sati za cvaju i da od toga nahraniš i iškoluješ troje djece, da obezbijediš grijanje, jer odavde i zima odbija otići, a kamoli rat. Pa onda, ako upališ televizor svjestan si da ćeš biti svjedok nekog klanja i ubijanja u svijetu, nekog terorističkog napada, djece koja nemaju vode u 21. vijeku, djeca bez prava, bez budućnosti, bez doma, djeca ubijena, zgažena, nema inkluzije, nema struje, u Sarajevu opet nema vode, nema penzija, nema plata, dolaze migranti, odlaze, bodljikave žice, zabrane, skrivene ubiice, zataškana ubojstva, ko je ubio Davida, ko je ubio Dženana, ko je ubio sve ove nedužne ljude, ko će ikada odgovarati za sve ovo i još mnogo više?
Nije rat prestao!
Ratujemo sa njima, sa ovima, onima, sa svojima, sa sobom, sa kim stignemo i sa čim stignemo. I sve to stižemo. Redovno stižemo jebati jedni drugima majke bosanske, bošnjačke, srpske, hrvatske, četničke, ustaške, balijske, vjeru, naciju, rodni grad, državu, kunemo šta stignemo, udaramo gdje boli, prizivamo poplave, potope, ubistva, klanja, silovanja, pozdravljamo kada onaj tamo pati, jer nije naš i jer nas boli ona stvar što nema za hljeba, što nema da djecu nahrani, što preživa, nije naš i šta nas se tiče. Dokle da nabrajam gadosti Balkana, gadosti koje je rat donio sa sobom, gadosti koje su nam svakodnevnica, gadosti koje su postale nečija molitva.
Prijatelj mi je jednom rekao „svi smo mi osobe sa invaliditetom, osobe sa posebnim potrebama“. Jesmo! Ozbiljno, osakaćeni smo mentalno, mozga nemamo, duše nemamo, pameti nemamo. Nismo zaslužili ni jedan jedini pedalj ove Zemlje, nismo svjesni da će priroda vratiti sve. Vratiti će duplo svaku nevinu kost, svako zračenje, zagađenje, svaku našu izgovorenu gnusnu laž, gadost, zlo koje isijava iz ovih ljudi ovdje, ako se uopšte ljudima mogu nazvati.
Zaboravili smo da u moru Srba, Bošnjaka, Hrvata budemo ljudi. Zaboravili smo da smo svi jednaki i da ćemo u istoj zemlji završiti. U svim državama ista sranja, ljudi bez posla, mladi odlaze, stari odlaze, rak, rak i još malo raka, nije od cigara od stresa je, od života ovog koji razboljeva, od života kojeg su nam servirali ovi papci u odijelima, što sjede u kožnim foteljama, žderu zajedno po birtijama i dogovaraju nove političke igrice, ovi što se pred kamerama pljuju, a iza kamera trpaju.
Dokle ćemo brojati krvna zrnca jedni drugima, kada ćemo naučiti da vjera i nacija ne idu u istu definiciju, kada ćemo spoznati osnovna ljudska prava, kada ćemo prihvatiti druge i drugačije, kada ćemo ozdraviti od ovog balkanskog raka koji proždire sve moždane vijuge, koji ispira mozgove, koji vas vodi u pravo u dubiozu?
Džaba vam sve, ovdje je sve transparentno među rajom i sve je poznato. Prava raja zna ko su ubiice, prava raja zna da škola ne znači ništa ako si šupak od čovjeka, znaju ko su ljudi, a ko neljudi, dobri i loši, prava raja zna, ali su šupci glasniji.
Hoćemo li konačno i jednom za svagda zaustaviti krvoprolića, odliv mozgova, prerane smrti, hoćemo li se konačno naučiti suživotu, ne moramo se svi voljeti ali se možemo barem poštovati.
Ne mora na vijestima u sedam biti vijest o tome kako je neko ubijen u mahali do moje, čula sam i sama, detonacija mi zadrmala ovo malo kuće što je ostalo od šupačkog vremena od prije dvadeset i kusur godina. Kuću popraviti neću i ne moram, jebeš fasadu kad je važnije da onaj ili ona iz susjedne mahale živu glavu izvuče. Neću da mi život kroje kockaste glave iz vonjavih, kožnih fotelja, neću u stranku zbog posla, neću da prodam svoj glas, neću sendič, neću paket, neću pedeset maraka, neću kupljenu diplomu, neću, neću, neću jebote milion stvari!
Kada će osvanuti dan u kojem će nam doći iz guzice u glavu da imamo samo jedni druge i da samo ujedinjeni možemo zaustaviti ovaj rat jednom za zauvijek, da samo zajedno možemo spriječiti epidemiju nacionalizma i da smo jedni drugima lijek.
Pustite ove mamlaze neka siju mržnju među vama, a vi budite dovoljno pametni pa prokopajte do sjemena, izvadite i uništite.
Mijenjajte svijet počevši od vas samih, pomirite se sa sobom pa onda sa ostalim svijetom. Dijete kada dobijete naučite ga da je rođeno u buretu baruta, na prelijepom brdovitom Balkanu, gdje su jednom davno ljudi zaboravili da budu ljudi, pa su postali čudovišta. Naučite ih da te babroge nisu ispod kreveta, već da će se susretati sa njima svakodnevno, svugdje i u svaka doba i da tada trebaju biti veći od njih tako što će biti čista ljubav, dobrota, ruka koja se pruža u pomoć, a ne za okidač. Djeca i mladi su budućnost ovog Balkana ukoliko ne pobjegnu glavom bez obzira. Naučimo ih da zadrže svoju nevinost, da drugog i drugačijeg ljube i grle, da se bore za svoje ljude, za svoj život, za svoju budućnost. Ovaj Balkan smo posudili od njih koji tek dolaze, zašto da im ostavimo klice gelera, ako to mogu biti klice ljubavi i poštovanja.