14 Aprila, 2024
AktuelnoHrvatska

Rade Šerbedžija: Moj vulkanizer Oto zna sve o Novaku Đokoviću

Na kraju jedne strme ulice u Puli ima jedna vulkanizerska radionica u kojoj majstor Oto krpi i mijenja automobilske gume.

Oto ima, čini mi se, četrdeset i neku, iako bi mu mogla biti i pedeset i neka, ali on je od onih mršavih, žilavih, skladno građenih i kao struna napetih muškaraca, koje se obično nikad i ne pita za godine.

Tog jutra krenuo sam u Pulu, svojim starim Mercedesom, iz Barbarige u kojoj Lenka i ja imamo vikendicu i gdje uglavnom provodimo vrijeme ovih zadnjih dviju godina, otkako je bolest COVID-19 poremetila naša kretanja i zaključala nas u naše domove.

Moj sportski sivi Mercedes, koga sam još prije dvanaest godina dopremio iz Amerike i od koga mi se ne rastaje, još uvijek vozi, iako ne idem s njim na duža putovanja. Zapravo, vozim se s mojom omiljenom sivom ragom, samo od naše kuće u Barbarigi do Pule. Odem ponekad i do Galižane, Žminja, Rovinja, a najdalje do seoca Cerovlja, blizu Pazina, gdje jedan Mario popravlja i izrađuje gitare.

Moja glavna destinacija toga jutra je bila pulska tržnica. Tamo kupujem voće i povrće. I ribu, ako moj prijatelj Adi i ja ne idemo toga jutra na more. Ili ako ne ulovimo ništa.

Vraćajući se prema mome sumnjivo parkiranom autu, zbog čega svakodnevno dobivam kazne i obično ih zaboravljam platiti, pa me nerijetko sudski obavještavaju o visini penala koje sam zaradio, spretno izbjegavam gužvu i nastojim se što dalje držati od prolaznika, naravno propisno maskiran.

Ali ipak, kad sve oko ovoga slucaja poslozim, zbrojim i oduzmem, ipak bih volio da se nas Novak Đoković cijepio protiv Covida. Čak ne ni zbog toga sto bi tako vjerojatno osvojio Australian Open, nego zato da bude na strani svih onih ljudi koji nemoćni i preplašeni stoje pred ovom velikom svjetskom pošasti
I baš kada sam uskočio u svoju sivu Mečku, neki radoznali tip nagnuo se do moga otvorenog prozora, nimalo se ne bojeći korone i nemajući nikakvu masku na licu, povjerljivo mi prišapne:

– Desna zadnja guma ti je potpuno prazna.

Iako godinama dolazim u Pulu, ipak sam ja stranac u ovome gradu malih i strmih ulica, u kojemu je početkom dvadesetog stoljeća veliki irski pisac James Joyce, kako kažu, počeo pisati svoj čuveni roman ”Ulysses”.

– Gdje da nađem vulkanizera? – upitao sam svoga pulskoga dobronamjernika.

Pogledao me pogledom po kojemu sam zaključio da me ne prepoznaje, što mi je odmah bilo drago, jer sam već godinama u ovoj maloj zemlji, poznato lice, uz koje mi posljednjih godina, baš pristaje onaj Bregin stih ”Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive…”.

Dobronamjernik smrknutoga lica, za koga bih se mogao kladiti da je bivši policajac bivše Juge, opet se nekako konspirativno nagnuo prema mome prozoru i promuklim glasom prošaptao:

– Vozi gore do kraja, pa skreni lijevo i onda prva desno i vidjet ćeš hrpu naslaganih guma…

Zatim mi je, mrka i zabrinuta lica, povjerljivo namignuo, kao da mi je odao strogo čuvanu tajnu, poravnao kačket i nestao dolje niz ulicu.

Naši ljudi i običaji, mislim si ja, nikad vas nitko neće opisati. Blago nama koji smo vam pjesnici.

Često citiram u mislima tu Krležinu rečenicu kada sretnem takve oriđinale.

Jedna od dobrih stvari koje mi je ova korona donijela, jest da se ne moram više sa svakim slikati tko na mene naiđe. Samo slegnem ramenima i kažem uz rimu:

– Oprosti, ali slikanje se briše… Zbog korone ne slikam se više…

Uspinjući se tom strmom ulicom, osjetio sam kako mi se guma potpuno ispraznila i kako vjerojatno felga siječe praznu gumu. Ali ja se ne zaustavljam iako znam da će mi guma biti potpuno sjebana.

Radije nastavljam da što prije dođem do vulkanizera i da mi on onda stavi novu gumu. Da. Takav sam. Ne volim krpariti. Radije svjesno pravim sam sebi štetu i znam da ću za to platiti. Samo da se ne mučim s trivijalnostima…

Slijedeći pravilne upute moga jutarnjeg dobronamjernika pronalazim u jednoj maloj jednosmjernoj ulici vulkanizersku radionicu Oto.

Nisam pošteno ni iskoračio iz auta, kada me dočekalo vedro lice majstora Ota, rašireno u široki osmijeh, pokazujući svoje, kao bisernom niskom pravilno postavljene zdrave bijele zube.

– Koja čast, gospodine… Čuo sam ja da dolazite često u Pulu i sve se pitao, kada ćete doći do mene. Vidim… vidim… Otišla zadnja desna… – sagnuo se, prešao prstima stručno po rubovima gume i kroz osmijeh rekao: – Potpuno isječena i felgu ste oštetili.

Majstor Oto je zgodan i vitak muškarac koji se kretao po toj svojoj maloj radionici kao bivši baletan, skladnih i uvježbanih pokreta i unatoč, na prvi pogled, prilično neurednoj radionici, njegovo plavo radno odijelo je bilo čisto i pripijeno uz njegovo mišićavo tijelo, tako da je više sličio na vozača Formule 1 nego na lokalnoga vulkanizera iz male i strme pulske ulice.

– Gledam vas stalno u stranim filmovima. Ove naše slabašne filmove nikada ne gledam. Zapravo ne gledam ni vijesti ni bilo što drugo na TV-u. Samo strane filmove. I vi ste stalno u njima. Svaka čast, majstore!

Ne prestaje sa svojim monologom, dok spretno i brzo skida staru gumu i stavlja novu, govoreći da je ta bila jedina u radionici i baš čekala na mene, a usput nastavlja analizu stranih filmova u kojima sam igrao.

Najviše mu se, kaže, svidio Kubrickov film ”Širom zatvorenih očiju”, pa onaj gdje sam igrao s Marcom Wahlbergom, onoga invalida snajperista i posebno ”Taken 2” s Liamom Neesonom…

Potpuno sam začuđen s kojom preciznošću govori o mojim ulogama u stranim filmovima.

Pogledao me pogledom po kojemu sam zaključio da me ne prepoznaje, što mi je odmah bilo drago, jer sam već godinama u ovoj maloj zemlji, poznato lice, uz koje mi posljednjih godina, baš pristaje onaj Bregin stih ”Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive…”
– Znate, ja čim završim ovdje svoj posao, trčim kući, bacim se pod tuš da sperem ove čađi i kolomasti sa svoga tijela, otvorim limenku piva, žena mi već po navici, donosi meze ispred televizora, i počinjem gledati filmove. I uronim u svoj svijet sve do ponoći. Onda u krevet i sutra rano na posao. I tako svakoga dana…

Nikuda ne izlazim, ništa me ne zanima… Nemam prijatelja, nemam djece, samo žena i ja… Gledamo tako strane filmove i živimo u svome svijetu… Ona kuha i sprema kuću, ja radim ovaj svoj posao. I volim ga, pravo da vam kažem… Proputovao sam ja svijeta. Bio u Njemačkoj sedam godina, pa u Holandiji, stigao sve do New Yorka…

I svugdje mi je bilo lijepo i dobro, a opet sam se prije desetak godina vratio. Jednostavno ne mogu bez ovoga svoga grada. I ne znam objasniti zašto. Možda zato što subotom poslijepodne, čim završim posao, sa ženom sjednem u auto i lutamo našom Istrom. Spavamo u nekom malom gradu. Ostanemo i u nedjelju… Odemo čak do Trsta, jer i Trst je naš – podvikne radosno majstor Oto i namigne mi konspirativno, kao da je znao da sam ja kao Titov pionir svojedobno organizirao svoju malu četu, koja je marširala kroz Vinkovce i ostrašćeno uzvikivala parolu: ”Život damo, Trst ne damo!”.

– Nego vidite li vi ovo što se događa s koronom? Zajebavaju cijeli svijet. Biološki rat, dragi moj… Ali meni je sve jasno. S ovim tobožnjim vakcinama ugrađuju čipove u ljudska tijela i sve ih imaju pod kontrolom. Bilo što da im zatreba, samo otvore arhivu pohranjenu u kompjutorima i hop! Tu si, bato! Točno znadu gdje si, što radiš, pa čak i što misliš. Svjetska urota, dragi moj. Ali mene ne mogu preveslati. Ni Kinezi ni Amerikanci, Rusi su odavno ispali iz igre…

Ja se prebacujem s noge na nogu, ponavljajući jedno te isto da, da, da, ali mu ipak pripomenem da je moje mišljenje da se ljudi trebaju cijepiti, jer možda cjepiva i nisu do kraja ispitana, ali ipak oni koji su cijepljeni protiv koronavirusa, rjeđe završavaju s teškim zdravstvenim problemima i ipak ne umiru toliko, što mi se čini najvažnije u čitavoj ovoj virusologiji.

– I vi vjerujete u te priče!? Ta to vam je sve politika i izmišljotina. Mislim, da me krivo ne shvatite, ja nisam ni za HDZ ni za ove bivše komuniste, a bogami ni za ove treće koji se zovu Možemo, a izgleda da ne mogu ni oni ništa. Ja gledam strane filmove. To je moj život.

A pratite li ovo s Đokovićem? Sramota obična. Ne znaju kako da ga zaustave… Ne podnose da neko s Balkana bude najbolji na svijetu. Pa zato su i razbili Jugoslaviju. Bili smo šampioni u košarci, rukometu, vaterpolu… To je to! Sve je prljava politika. Premijer Australije hoće da ponovo dobije izbore. Ma, mene ne mogu smuljati… Vidio sam ja svijeta…

Ne želim mu proturječiti, a mogao bih mu kazati da i ja obožavam Noleta i osobno ga poznajem. I svim srcem navijam za njega. Imam i njegov reket kod kuće s kojim je osvojio svoj prvi Wimbledon i znam da je pošten i divan dečko. I siguran sam da nije antivakser…

– Ma naravno, gospodine moj – ulijeće Oto, koji očito obožava Noleta, čitajući mi misli. – Koliko je trofeja samo osvojio. Jedan je od najvećih sportaša na svijetu. I pri tome veliki humanist. Koliko li je samo akcija pokrenuo za pomoć bolesnoj djeci, za izgradnju bolnica, za pomoć stradalim krajevima svuda po svijetu. Novak je veliki kozmopolit koji je zadužio svijet svojom humanošću.

Da. Novak je čovjek koji ne živi svoj život kao obični ljudi. Gotovo su mu svi sati u jednom danu strogo programirani. Za mnoge stvari oko njega brine se njegova ekipa. Naravno da je u takvom jednom kompliciranom sustavu moguća i pogreška. Ali koje su to mjere i aršini kojima se mjeri njegovo savršenstvo? I tko može da ih propisuje? Ima li Novak Đoković pravo na svoj izbor?

Bi li se Nikoli Tesli danas zamjerilo njegovo opsesivno nošenje rukavica, jer se bojao virusa, zaraza, pa i različitih ljekarija i medicinskih eksperimenata?

Osim toga, ako analiziramo tu nesretnu Noletovu australsku epizodu, uvidjet ćemo da se on ni s čim nije ogriješio o australske propise i da je ispunjavao sve uvjete da bi dobio pravo o izuzeću cijepljenja.

Ali, ono na što su igrale australske vlasti, bila je pretpostavka da Đoković svojim izbjegavanjem cijepljenja podržava zapravo antivakserski pokret u svijetu i da bi kao takav bio loš primjer za stanovnike Australije.

Ali pobogu, Australija ima najveću procijepljenost stanovništva u svijetu. Čak 95 posto. Pa za koga je onda necijepljeni Novak opasan? Za ovih 5 posto Australaca? Ta oni se ionako ne bi cijepili. S ili bez Đokovića u Australiji.

Ipak na kraju ispada da su političari, a i sudstvo Australije pogriješili u svom paranoičnom i opsesivnom strahu od necijepljenog Đokovića i da je to zapravo bio jedan običan politički potez kojim su oni tražili mogućnost porasta svoga rejtinga pred predstojeće izbore.

Tužno. Tužno za sport i tužno za Novaka. Možda je upravo ovo bila prilika da se upiše u povijest svjetskog tenisa kao najveće ime ikada.

Hoće li sve ovo ostaviti posljedice na Novakovoj psihi? Hoće li mu upravo zbog ovakvih stvari zadrhtati ruka u presudnom trenutku? Ili će ga ova australska neugoda i nepravda još više ojačati? Vidjet ćemo uskoro.

Evo u Velikoj Britaniji ukidaju se sve mjere zaštite od koronavirusa. I vijesti iz Francuske govore da neće trebati potvrde o vakcinaciji za Roland Garros. Dakle, nema više testova, nema više maski ni zaštitnih rukavica. Otvaraju se javne priredbe i sportska natjecanja. Puj pike, ne važi, kako bi se reklo u igri skrivača.

Sjećam se kada je Novak igrao na teniskom turniru u Umagu. Bilo je to davno. Imao je 17 godina. I igrao je u finalu protiv Wawrinke. Dobio je prvi set, ali od samog početka meča vidjelo se da ima problema s disanjem. Nekoliko je puta tražio pomoć terapeuta. I na koncu je gotovo kolabirao i predao meč.

Nakon toga, za njega nesretnoga meča i prvog alergijskog napada na terenu, Slavko Rasberger, direktor teniskog turnira u Umagu, doveo me do stola u klupskome restoranu, za kojim su sjedili Novak i njegova majka da me upozna s mladim Đokovićem. Iako vidno iscrpljen, kad me ugledao, polako se pridigao sa stolice, nasmiješio se i šeretski rekao:

– E pa da sam znao da vi gledate, ja bih pod svaku cijenu završio taj meč i pobijedio.

Da. Novak je po mnogim stvarima poseban. Po načinu ishrane koju prilagođava svome organizmu da bi se zaštitio od slabosti svoga imunološkoga sustava. Po osjetljivosti na nagle klimatske promjene. Naročito visoke vrućine, koje mogu ozbiljno narušiti i ugroziti njegovo zdravlje.

I vi vjerujete u te priče!? Ta to vam je sve politika i izmišljotina. Mislim, da me krivo ne shvatite, ja nisam ni za HDZ ni za ove bivše komuniste, a bogami ni za ove treće koji se zovu Možemo, a izgleda da ne mogu ni oni ništa. Ja gledam strane filmove. To je moj život
Možda u tome i leže razlozi zbog kojih se ne želi cijepiti.

Ali ipak, kad sve oko ovoga slucaja poslozim, zbrojim i oduzmem, ipak bih volio da se nas Novak Đoković cijepio protiv Covida. Čak ne ni zbog toga sto bi tako vjerojatno osvojio Australian Open, nego zato da bude na strani svih onih ljudi koji nemoćni i preplašeni stoje pred ovom velikom svjetskom pošasti.

– Gotovo je, gospodine – rekao je Oto. – Hoćete li jednu rakijicu? Prava istarska. Ruda…

Zahvalio sam se. Kako mi je dan krenuo, mogli bi me i zaustaviti. Ovi mladi policajci u Puli, čini se, ne gledaju moje filmove. Prije nekoliko mjeseci su me zaustavili. Rutinska kontrola, rekli su. Alko test. Napuhao sam 0,6. Isključili me iz prometa i oduzeli dozvolu na mjesec dana.

Završen je posao. Ja sam uredno platio kešom jer majstor Oto ne prima kartice. Pružio mi je ruku na pozdrav, ja sam mu ispružio svoju stisnutu koronašku šaku. Nasmijao se, ponovo pokazujući svoje bisernom niskom pravilno poredane bijele zube i kazao:

– Skinite s lica tu masku, Rade. Ljepši ste bez nje.

Pozdravili smo se i obećao sam da ću ponovo doći na proljeće da mi zamijeni zimske za ljetne gume, a možda i prije ako mi se dogodi ponovni gumidefekt.

Sjeo sam u svoj stari Mercedes i dodao gas niz malu strmu ulicu. Instinktivno sam popravio svoju N95 zaštitnu masku koja je mnogo bolja od ovih plavih kirurških.

Uskoro putujem u Los Angeles na snimanje filma s Jeffom Bridgesom. Zato ne idem u svoje omiljene barove i restorane, nego pravac kući u Barbarigu gdje me čeka moja Lenka. Večerat ćemo nešto lagano. Ona će razviti montažni ekran pored kamina, pit ćemo domaće crno vino i gledati neki film po njenom izboru.

Tekst: Rade Šerbedžija

Foto: nadrugipogled.com/arhiva

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *