Plaču montenegrinski intelektualci koji su sebe ugradili u režim Mila Đukanovića
Samo opušteno, ne bojte se, ništa se strašno nije dogodilo 30. avgusta. Osim što je Crna Gora pobijedila depees i Mila Đukanovića. Jes’ da joj je prvi put, ali vjerujte mi na riječ – dobro se osjeća, ni mali prst je nije zabolio…
Bila je to duga noć, preduga, trideset mojih godina prošlo je kroz nju jednu. Sve to vrijeme zamišljala sam kako ću se osjećati kad jednom svane, stotine verzija motale su mi se po glavi…
Samo mi jedna nikad na um nije pala – da neću osjećati ništa. Ako se praznina u duši ne broji u osjećanja.
Osjećam i strah, ali ne svoj nego Crne Gore. I to najveći od svih strahova – strah od nepoznatog.
S kojim se, prvi put u dugoj istoriji, nije suočila oružjem nego olovkom. Zato i izgleda ovako zbunjeno…
Znam, trebalo bi da se radujem baš zbog te olovke, ali ne umijem.
Zbog toga što ne znam je li pisala isključivo srcem. Niti koliki je procenat onih koje je na otkazivanje podrške gospodaru podstakla lukrativna nada…
***
Razum je u sedmoj deceniji jači od osjećanja, zato danima gledam izborne brojke. I bojim se da u nedjelju veče nije pobijedila samo iskrena želja za slobodom, pravdom i jednakošću.
Nego da su hronični preletači – najprije oni nanjuše sklonost režima padu, pa odmah grabe priliku da se ponovo udome – ostavili gospodara na cjedilu. Vidjelo se to na njegovom licu oko ponoći. Dobro, umio je da bude baš namršten i dok je gubio samo dva-tri mandata.
Ali sad je izgubio mnogo više, uključujući ono najvažnije – neograničenu moć. Zato mu mu one noći nije preostalo ništa nego da – poput đeteta u mraku – glasno razgoni strah od nepoznatog.
Iako ima još dvije i po godine mandata, ovi izbori su zapečatili njegovu političku sudbinu.
Dok je izgovarao kako ipak ima trideset mandata, kako je njegova partija i dalje najjača, kako s partnerima ima četrdeset – bio je crn kao zemlja.
I to baš ova koju nam ostavlja. Toliko je crna da upravljanje njome ne poželiš ni krvniku, a kamoli rođenoj opoziciji…
***
Znam, čitaoci već dime, o čemu ova priča, pobijedili smo, treba da slavimo.
I treba, biće dana, ne mračim ja da bih glasače pobjedničkih stranaka ubila u pojam.
Samo mi se čini da će, ako sad izbjegnu euforiju, lakše podnijeti ono što ih tek čeka. Praznu državnu kasu, za početak…
Na kraju će, nadam se, dočekati ono za šta su se borili – normalnu, moralnu, zdravu, slobodnu, pravednu, obrazovanu i bogatu Crnu Goru.
Ali, do tog kraja ima najmanje dvadeset godina, ako pobjednici počnu da je grade već ovog ponedjeljka.
Čak i trideset, ako zakasne samo dva-tri mjeseca.
Ako ponove greške bivšeg režima, može i da je ne bude. Ne samo Crne Gore iz naših davnašnjih snova, nego – nikakve.
***
U govorima lidera nijesam još registrovala nijednu od tih grešaka.
Ali, liderstvo je kvarljiva roba ako se održava na podilaženju masi. Zato što nakon podilaženja slijedi manipulacija tom istom masom.
Imali smo toga pod depeesom više nego što smo mogli da podnesemo. Između ostalog, i zbog toga smo ga valjda razvlastili.
Najteže je prvi put, svaka naredna vlast padaće lakše. I brže, ako pred svima bude širila iluzije o većim platama i penzijama. Ili među svojima o zapošljavanju – svojih.
Ni obećanoj ekspertskoj vladi nije dug život, ako bilo koja partija spakuje svoje kadrove i isporuči ih drugima uz poruku – uzmite ili odosmo…
Ili još gore – ako pobjednici ožive tradiciju iz opozicionih dana, pa krenu da pregovaraju preko medija.
Povodom širenja straha o bilo kakvom progonu političkih protivnika, ne samo u javnoj upravi nego bilo gdje, trojica lidera već su dala riječ.
***
Njihova riječ je, za sada, jedina garancija da se nakon tri decenije nije dogodila samo promjena vlasti, nego i da iz temelja počinje promjena sistema.
Ne znam hoće li međunarodna zajednica povjerovati u one četiri – načelne ali ključne – poruke nove vlasti, vidim samo da ih dio domaćeg terena nije prepoznao.
Dok sam čitala kako će “nova demokratska vlast odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze”, nije mi se učinilo neophodnim da tu načelnu poruku na proste činioce razlaže Dritan Abazović. URA to zna od rođenja.
Nije morao ni Aleksa Bečić, Demokrate su tu lekciju odavno savladale.
Svim strankama u najjačoj koaliciji i svim biračima, tu poruku prvi je trebalo da prevede njihov lider Zdravko Krivokapić.
Da je to uradio tokom izborne noći, umjesto što je prerano proglasio pobjedu, možda bi bilo manje “slavljeničkih” incidenata.
***
U najkraćem, “sprovođenje svih međunarodno preuzetih obaveza” trebalo bi da znači:
– Nema ni pomena od ranije obećavanog referenduma o ujedinjenju sa Srbijom. Ali ne zato što nikad nije ni mogao dobiti više od 20 posto podrške. Niti zbog toga što nas Srbija neće i što slavljenje nove 1918. u njenim medijima i na ulicama treba samo da zabašuri priznavanje susjedne države Kosovo. Nego zato što smo već iskusili da ujedinjenje sa deset puta brojnijom i većom državom nije izvodljivo bez opšteg građanskog rata u Crnoj Gori, možda i šire.
– Zabranjeno je slavljenje ratnih zločinaca, ne samo Draže koji je opjevavan danima, nego i Radovana i Ratka i svih ostalih koji su privremeno ostali u njegovoj sjenci. Ali ne samo zbog “međunarodnih obaveza”, nego zato što Crnoj Gori i svima u njoj nema budućnosti ako se konačno ne stavi javna tačka na to da oni – jesu ratni zločinci.
– Bitke za Kosovo su završene, ali ne samo one iz 1389. i 1999, nego i ove ulične. Kosovo je naša susjedna država, nezavisna, suverena i demokratska koliko i sve ostale na Zapadnom Balkanu.
– Republika Srpska za sve učesnike u novoj vlasti, ali i sve koji su glasali za nju ili protiv nje, ostaje ono što je postala u Dejtonu – jedan od entiteta države Bosne i Hercegovine. Crna Gora je u prošlom vijeku dva puta krvavo platila snove o nekakvim prisajedinjenjima i ujedinjenjima, treći pokušaj bi je – sahranio.
***
Na tu kartu straha nijesu Montenegrini slučajno zaigrali. Takav kolektivni plač evropejaca, i to samo zbog smjene vlasti – pojave koja je baš u toj Evropi vjekovima normalna i poželjna – svijet nije zapamtio.
Toliko su potreseni da nijesu ni primijetili kako su novoj vlasti baš bili s ruke, ispisujući vlastitom rukom spisak za vlastitu lustraciju.
Ni ja ga preciznije ne bih sastavila, a ubio me glas da pamtim sve od početka devedestih…
– Nema više Crne Gore – pišu umrlice i pomene svi montenegrinski intelektualci koji su makar i djelić sebe ugradili u režim Mila Đukanovića.
I zovu da joj se u neđelju dođe na sedmo jutro. Ne bi li u masi lakše savladali strah od nepoznatog – kako da žive bez gospodara…
***
Na srce su me zaboljeli, naročito oni koji su se potpuno uzidali. Evo pište žalosnije od mlade Gojkovice…
Uprkos tome što nijesu kao ona prekriveni silom sivog kamena, nego milom raznobojnih eura…
– Nestala je crnogorska država – kao da čujem lelek i sa portala, a ne samo iz televizora.
Crnogorska? Pa ona je preminula na desetu godišnjicu Titove smrti. Sahranio je nju Milo Đukanović dok je s drugovima pravio srpsku Spartu.
Da bi ostao na njenom čelu, istražio je trećinu Crnogoraca, izbačio ih iz Ustava i – sa skoro 62 posto sveo na 43 koma nešto malo…
Nijesu mu trebali sve dok mu nije zatrebao referendum, ali uspio je da vrati samo dva procenta.
Znam dobro neke od ožaloščenih, i znam da i oni dobro znaju kako se snovi o vaskrsavanju većinskog naroda na popisu 2020. ne ostvaruju formiranjem partijske crnogorske crkve.
Niti bilo kakve, ako to radi onaj koji je izvornu i jedinu moguću CPC ubio odmah nakon obnavljanja.
***
– Crnom Gorom od nedjelje upravlja Beograd – slušam i sklanjam pepeljaru da ne završi posred ekrana.
Đe su živjeli ovi Montenegrini dok je Beograd stvarno upravljao Crnom Gorom, punu deceniju.
– Kuku nama, čujete li što pjevaju četnici – stravljuju narod i po svim društvenim mrežama.
Čujem, ide i meni na živce veličanje ratnih zločinaca.
Ne razumijem samo čemu drama, DPS sa vlasti prate iste pjesme uz koje je na vlast i došao.
Samo što je tada na Dražu bilo gadljivo jedva desetak posto Crnogoraca. A ostatak od 90 procenata horski je pjevao Ravnoj Gori, zajedno sa trojicom lidera.
Kad je Crna Gora nadživjela to čudo, dako izađe nakraj i sa ove dvije-tri Dražine čete koje ni za slavlje nijesu uspjele da mobilišu više od jednog procenta.
***
Zato, Montenegrini, samo opušteno. I ne bojte se, ništa se strašno nije dogodilo 30. avgusta.
Osim što je Crna Gora pobijedila depees i Mila Đukanovića.
Jes’ da joj je prvi put, ali vjerujte mi na riječ – dobro se osjeća, ni mali prst je nije zabolio…
Samo da depeesu ne padne na um da je zdravu silom liječi, kao ‘89…
P. S. Mene jeste zaboljelo, i to žestoko, što Momir M. Marković nije dočekao 30. avgust, iako je za taj dan slobode dao cijelog sebe. Sad, dok Montenegrini plaču za svojim gospodarom, sjetih se suza koje sam prolila dok su ubijali Miodraga Perovića i njegovu porodicu. I da, konačno nađoh povod za radost. Ne samo zbog toga što je živ dočekao pad Mila Đukanovića, nego što su njegovu vladavinu nadživjele i Vijesti i Monitor. Još da se PMF vrati na fabrička podešavanja i – biće mi puno srce.
Tekst: Ratka Jovanović Vukotić
Foto: vijesti.me
