19 Juna, 2024
AktuelnoKolumne

Onima koji se zlu klanjaju, a dobru sklanjaju – Lejla Ibrulj

„Toliko je jednostavno, da je teško za objasniti. Čovjek čovjeku treba biti sve osim neprijatelja. Počnite danas!“

Pisati o ljudima nekako je najteži zadatak, jer čovjek češto objektivnost zamijeni subjetivnošću, pa mu je tako lakše opravdati sve ono što bi trebao priznati, reći, napisati i osjetiti. Sva zvjerstva ljudi ne mogu se opravdati niti jednom razumnom činjenicom, a ne mogu se ni objasniti. Psihologija ličnosti je jedna kopletna nauka koja ni dan danas ne može, sigurna sam, da u potpunost objasni zbog čega ljudi postaju zli iako se ne rode takvi, iako im to nije u prirodi, iako to nije normalno stanje uma, iako, iako, iako. Promatrajući ljude kako se ponašaju kada gube, kada ratuju, kada padnu, primjećujem toliku dozu ciničnosti, licemjersva, zla da to normalnom i običnom čovjeku ne staje pod kožu. Podstaknuta slijedom nemilih događaja od prije mog rođenja pa do dana današnjeg i dalje svijet i ljude gledam očima zgražavanja, čuđenja, žaljenja i ne dopuštam da mi sve to što čine postane normalno.

Oprostite mi svi vi kojima je normalno zlo koje je u svakom segmentu naših mizernih života dobilo toliko prostora, da jednostavno dobro nije dobrodošlo jer usporava uništenje svega i svakoga ko pokuša, želi, hoće i jeste legitimno drugačiji od nas. Vi i ja smo apsolutno isti, ta mala razlika koja postoji unutar nas je samih i zbog toga samo drugačije izgledamo, a i to je produkt toga sa kim su vaša majka ili otac odlučili da se zabave. Zanima me da li shvatate jednostavnost činjenice da ste vi produkt geografske širine i dužine, hormona koji su se pobudili usljed ko zna čega, tu ste zbog blagodati koje ova Zemlja pruža, a ne zbog toga da biste uzeli sebi za pravo da sutra nekoga zakoljete, silujete, pretučete i sl.

Može li neko da objasni tu specifičnu pojavu žitelja balkanskog poluotoka, koji uzima sebi za pravo da čini loše i očekuje dobro za nagradu? Naravno, svaka spodoba na ovoj kugli djeluje po istom principu, ali držati ću se ovih mojih jer sam igrom slučaja i ja tu nastala, zbog ko zna kojeg razloga. Da sam igrom slučaja rođena u Francuskoj, danas bih tugovala zbog požara koji je odnio potencijalno moju svetinju ili bih možda bila raznesena na Šri Lanki, možda bi moji roditelji danas išli na obdukciju mojih svježe iskopanih ostataka ili bih se pak okretala u drugom po redu grobu jer moji roditelji ne mogu da istjeraju istinu na vidjelo. Ne znam. Sve je jedna savršena igra slučaja u kojoj ne dopuštamo sebi da se stavimo u kožu drugog i sagledamo stvari iz drugog ugla.

Kako neko može da se raduje nesreći drugoga i zašto ne može da se raduje sreći istoga?

Sve je tako jednostavno, a sve smo toliko zakomplikovali da nas niti jedna sveta voda, niti jedan hodža, pop, koji god, ne može saprati. Toliko se zla nataložilo u nama, da sijemo kuda god prođemo i iza nas niču djeca ogorčena na Zemlju koju iza sebe ostavljamo.

Pitam vas sunarodnjaci moji, kako ste se mogli radovati klanjima devedesetih, bombarovanjima, iskopanim očima tek rođenih beba, smrti djece začete iz ljubavi i istog časa oduzete roditeljima, kako ste se mogli radovati paljenu, istrebljenju, genocidu, mučenjima, komadanju i na koncu sakrivanju? Ne pitam ove koji su te radnje zapovijedali, ove koji su izvršavali, to za mene nisu ljudi. To je zlo. Pitam vas koji ste posmatrali i likovali, aplaudirali, jedva čekali, pjevali, radovali se i mirno spavali poslije svega. Gdje se izgubila kolektvna svijest jednog naroda? Mi jesmo jedan narod. Ne znam ko vas je slagao da smo drugačiji, da nekome pripadamo i da u nečije ime djelujemo. Ja djelujem u svoje ime i u to ime pišem. U ime svoje svijesti i savjesti, u ime svog nemirnog sna kada vidim da nas prati zlo devedesetih šta god da se desi i da i dalje prosijavamo kroz to sito jada i čemera. Pišem u ime svakog djeteta kojeg će sutra roditelji učiti da treba da mrzi, da veliča nekog Orića ili Karadžića koji su šatro radili u korist većeg dobra, pišem u ime djece koja će se roditi drugačija po pitanju seksualnog opredjeljena pa biti ubijena negdje jer neko tamo drugo dijete roditelji nisu naučili da svako ima pravo na lični izbor i svoj život. Pišem vam u ime svih nas običnih smrtnika, koji smo prihvatili sebe takve kakvi jesmo, slučajno tu sa imenom i prezimenom, porijeklom, religijom, seksualnim opredjeljenjem, svim onim što nas čini jedinstvenim, a opet sličnim.

Prestanite se ponašati kao da ste vrhovna dobra koja će da sude ljudima na osnovu narodnih predaja, a počnite da spoznajete putem vlastitog iskustva. Garantujem da će vam prije pomoći onaj čijoj se patnji potajno nadate, nego neko iz vašeg soja. Ne poznajete ljude, sudite bez osnove, likujete nad zlom, patnjom, a očekujete dobro.

Sve je tako jednostavno, sve je čovjeku na dohvat ruke samo se treba osloboditi i pustiti iz kandža devedesetih, urlikanja sa tribina, uličnih vaspitanja i narodnih predanja.

Niste u pravu! Ne treba da mrzite! Ne treba da generalizirate!

Toliko je jednostavno, da je teško za objasniti. Čovjek čovjeku treba biti sve osim neprijatelja. Počnite danas! Priđite osobi koja živi nacionalizam punim plućima i recite joj da je budala, ali da i dalje ima nade da oživi ako odete zajedno u Njemačku, na jedno njemačko pivo i dok vas bude grijalo sunce tuđeg neba, pričajte o prolaznosti života i o tome zašto je bilo potrebno otići u treću zemlju kako biste se vratili svojim korjenima.

Autor: Lejla Ibrulj

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *