20 Aprila, 2024
BalkanHrvatska

„DEZERTERI“: Film posvećen svima koji bježe

Nakon što je punih trideset godina pomno čuvao sva izbjeglička pisma i razglednice koje su mu poslali mostarske gimnazijske kolegice i kolege ratne 1992. i 1993. godine, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Damir Markovina o svojoj je generaciji snimio potresan dokumentarac „Dezerteri“. Taj mu je film bio i redateljski diplomski rad na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

Nakon što su bili prisiljeni pobjeći iz ratnog Mostara, Damiru se u Zagreb pismima odasvud javljaju njegovi prijatelji, maturanti. Javljaju mu se, može se prepoznati, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi – iz Londona, iz Vanersborga u Švedskoj, Istanbula, talijanskog Lido de Jesolo, iz Češke, Podgore, Beograda … Svi koji mu pišu, na različite su načine ogorčeni krvavim ratom koji ih je katapultirao iz dotad lagodne mladosti. Ipak nisu svi emigrirali. Dvije djevojke poginule su od granate, jedan je maturant poginuo kao „četnik“.

„Dezerteri“ počinju povijesnom snimkom na kojoj se vidi kako HVO ruši legendarni Stari most. Snimku smo svi vidjeli – Stari most pada u Neretvu, a onda u filmu u kasnijim dugim kadrovima teče i teče bistra voda Neretve. U prvoj crtanoj intervenciji, animator (animaciju potpisuje Marko Tadić) crnilom boja Neretvu na slici podijeljenog grada, a onda se čitava slika Mostara boja u crno.

“Najviše me boli što smo se svi razišli na ovako glup način“, čuje se ženski glas.

Ne vidimo u filmu niti jednog Markovininog dezertera, osim na ponekim fotografijama iz školskih predratnih dana. Njihova pisma i razglednice čitaju uglavnom glumice i glumci, ali i neki pjesnici poput Lupiginog Marka Tomaša, koji su isto tako u nevrijeme izbjegli iz Mostara. U nekom postojanom ritmu, nakon čitanja izmjenjuju se kadrovi današnjeg Mostara, ali nema u njima ničeg lijepog i očaravajućeg. Pusto dječje igralište, izgubljeni starci, napuštene zgrade, razbijeni poštanski sandučići …

Zapravo je jedini glumac u ovom dokumentarcu sam scenarist i redatelj Damir Markovina. Vidimo ga dva-tri puta, ali jedino straga, njegova široka pleća, nikad s prednje strane, što nosi izvjesnu simboliku. Dakle, film uglavnom prikazuje prazninu. Ili, kako mu piše jedna kolegica u pismu: „Nema više ničega, samo sjećanja“; pa onda ona citira svog nekoliko puta ranjenog oca: „Nema više Sarajeva, nema više Bosne“.

No, kao što znamo, obnovljen je Stari most, opet povezuje dva dijela Mostara. Vidimo, neki junak, u ljeto, opet skače s njega. Bistru, brzu vodu Neretve djeca preplivavaju opet s jedne na drugu stranu.

Bivši maturant i student prve godine medicine u Zagrebu, Damir Markovina, primio je tada 1993. godine i kasnije puno pisama i razglednica, možemo zaključiti da je bio otvoren i i za jedne i za druge i za treće iz nekad multikulturalnog Mostara u kojem su zajedno živjeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi. A onda su se s oružjem okrenuli jedni protiv drugih i trećih i sve tako obratno, u krug. Hrvati i Bošnjaci ratovali su jedni protiv drugih tri godine, u samom gradu.

Autor je na kraju filma ispisao poruku: „Film je posvećen svima koji bježe“. Jer, dodali bismo, danas znamo da baš nitko ne mora biti dužan za bilo čije babe zdravlje žrtvovati vlastiti život. Iako ratovi nikad neće prestati jer je to nažalost navada zlog dijela ljudske prirode otkad postoji, ničiji manipulativni poziv u ime nacije ili u ime države nije i ne smije biti imperativ da čovjek olako izgubi glavu.

Tekst: lupiga.com

Foto: lupiga.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *