Dino Živojević: Šta će, bolan, Japan?
„Kad god pomisliš da si u životu u nečemu dobar, znaj da ima dijete u Japanu sa trinaest godina, deset puta bolje.“
Ima jedna narodna izreka, stara, najstarija. Vjerovatno su još stari Slaveni imali običaj tako govoriti. Kaže: „Kad god pomisliš da si u životu u nečemu dobar, znaj da ima dijete u Japanu sa trinaest godina, deset puta bolje.“… Kakva usrana generalizacija. Ne može biti da su ta djeca superiornija baš u svemu…? Ne znam…
Čudan su narod ti Japanci. Sigurno vam je poznat fenomen, možda najsvježiji, to da su navijači reprezentacije Japana nakon svake utakmice svog tima na svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine iza sebe počistili kompletnu tribinu na kojoj borave. Baš eto, ni papir da ostane iza njih. Hajd ok navijači, nego su i igrači običavali svlačionice ostavljati iza sebe u najmanju ruku u stanju u kojem su ih zatekli. Tako, 2. jula, nakon što je je reprezentacija Japana poražena od Belgije, i na taj način se oprostila od daljeg takmičenja, japanski dječak od trinaest godina sa roditeljima čisti svoje smeće sa tribina Rostov Arene. Devet dana kasnije, na ulicama Mostara, njegov vršnjak slaveći trijumf reprezentacije Hrvatske nad Engleskom u kameru uzvikuje parolu „Nož, žica, Srebrenica“. Čudan je taj Japanski narod…
Normalno da se ta jadna japanska djeca, u nedostatku zločinaca, zločina, ujedinjenih zločinačkih poduhvata, genocida, zločina protiv čovječnosti, istrebljenja, progona, nacionalnih stranaka, nacionalističkih lidera i vjerskih poglavara, mitova o domovinama i nadnarodima, mržnje prema drugom i drugačijem, nacionalnih netrpeljivosti, te ostalih dječijih radosti koje izgrađuju djetinjstvo proječnog balkanskog djeteta, moraju baviti razvojem tehnologije, napretkom i izgradnjom svoje okoline i društva. Jer, šta im drugo preostaje….? Svako se, vjerovatno, budućnošću bavi iz puke nevolje, ako nema tu privilegiju da čitav život proživi u prošlosti.
Odgajaju se tako djeca naših prostora, i formiraju mladi ljudi, sistemski i uz poražavajuće malu devijaciju, na dešavanjima iz prošlosti, učeni da gaje mržnju, pogonjeni osvetničkim željama koja uporište imaju u ratovima koji bi među normalnim narodima bili davno zaboravljeni. Nesebično roditelji, pored svojih životnih grešaka, uporno žrtvuju i živote svojih potomaka u službi trulih ideologija.
Kao rezultat, dobiju se horde ideološki zadojenih, intelektualnih i moralnih kepeca sa zamrlom sposobnošću konstruktivne kritike, koji su osuđeni za im jedina istinska titula u životu bude ona koju su dobili po rođenju, titula pripadnika njihove nacije. Intelektualni razvoj i napredak je, stoga, determinisan već rođenjem. Tužno je to, rekli bi Japanci, ali šta oni znaju.
Ironija se nalazi u poznatoj krilatici da budućnost ostaje na mladim ljudima. „Kako budućnost može ovisiti o masama koje su odgojene na prošlosti?“, pitao bi se radoznali mlađahni Japanac. Ne zna on da se upravo po tom principu države bivše Jugoslavije okreću u mjestu već desetljećima, samo reproducirajući priče već hiljadu puta ispričane. I da nema naznaka da bi se takvo stanje moglo promijeniti.
„Kako je takvo stanje održivo, na čemu opstaju i žive toliki narodi, kako je to moguće?“, opet bi uskočio sad već pomalo dosadni klinac iz Japana. Pa jednostavno, na mitu i kreditu. Ne zna on da narodi ovdje godinama žive u prividu stvarnosti, odsječeni od bilo kakvog kontakta sa realnim svijetom i načinom na koji on funkcioniše. Ubjeđeni u njihovu vlastitu važnost, baziranu na bajkama, hrane se nacionalizmom i mržnjom.
Mada totalno različit svijetu na koji je on navikao, polako mu postaje jasno o kakvoj se crnoj rupi tu radi, koja guta svaki prosperitet i zdrav razum.
Zajebali su se stari Slaveni, ne mogu Japanci biti bolji baš u svemu. Svako briljira u onim vrijednostima koje temeljito gaji. Tako postoje stvari u kojima balkanskim narodima nikada neće biti ni do koljena. Na svu njihovu sreću.
Autor: Dino Živojević