10. decembra 1954. postignut Novosadski dogovor o srpskohrvatskom jeziku
Na današnji dan, 10. decembra 1954. godine srpski i hrvatski pisci i lingvisti postigli Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je potpisalo 25 uglednih stručnjaka za jezik. Zaključeno da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora, da su oba pisma, ćirilica i latinica, ravnopravna i da jezik ima zajednički pravopis.
Još 1850. godine je u Beču postignut istorijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.
Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.
Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[14] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.
U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici, a u i lokalnoj upotrebi.
Tekst: sh.wikipedia.org
Foto: visitdistrikt.rs