PRIČA NAŠEG DJETINJSTVA: Mi, Ježurkina djeca, nikad ga nismo zaboravili

Ježurka Ježić ušao je u naš podstanarski stan u jesen 1978. godine, kada sam krenuo u prvi razred Osnovne škole „Nenad Ravlić“ u Splitu. Tog malenog svata u lijepom zelenom omotu primio sam iz ruke svoje majke koja me važno odvela da prvašiću kupi početnice i prve knjige za školu. U jesen tih kasnih sedamdesetih, za moju obitelj, ali i za sve obitelji u Splitu to su bile važne stvari, kao što su važne bile knjižare kojih je na Pjaci, točno ispod mog prozora bilo, ako se ne varam, pet. Stara knjižara „Morpurgo“ bila je na vrhu, ispod ure „Školska knjiga“, a ona tik do kavane „Bili As“ čekala je samo na mene i bila mi je važna. Pamtim miris te knjižare i dan danas. Kao što pamtim miris „Kraša“ nasuprot, i onaj neponovljivi slatki zadah koji ste mogli udahnuti kada biste ušli u „Bonačića“, kultni dućan mješovitom robom.

Mirisi su ono što ti ostane iz djetinjstva. Mirisi i zvukovi. Kada zatvorim oči još jasno čujem sirenu broda koji izlazi iz porta, zvuk kola od starih kamenih kolica koje guraju batelanti, šušur pune Pjace i viku konobara, majku kako me iz kuhinje zove da se ustanem. Važan je dan za nas oboje, a ja lijeno upijam prve zrake jesenskog sunca koje se lome kroz zelene škure. Miriše kava koju je majka skuhala, toplo mlijeko na šporetu. Čujem kako voda prolazi kroz stare cijevi zgrade napravljene prije pola stoljeća i susjede kako se prepiru oko toga tko će do „Prerade“ po kruh. Onako bunovna majka me uzima za ruku i ulazimo u prvu knjižaru iz koje ću izaći sa prvom čitankom, prvom početnicom i torbom za školu.

Na samom kraju, kao u samoposluzi kada zaboraviš nešto važno na kasi, majka je s police uzela zelenkastu slikovnicu. Listao sam tog dana prvi udžbenik iz Hrvatskog jezika i smijao se Pucku koji nije slušao učiteljicu. Pažljivo sam razvrstavao slova u „Suncu na prozorčiću“ i tek pred kraj slaganja olovaka i boja u pernicu, uzeo u ruke „Ježevu kućicu“, moju prvu priču koju ću pročitati u životu. Čitati sam već dobro znao, kao što sam i znao zbrajati i oduzimati. U naš vlažni podstanarski stan u Getu uvukao se taj maleni svat iz jedne daleke šume u kojoj su ga sve šumske životinje dobro poznavale. Iako je već bilo kasno i dobrano mi je prošlo vrijeme za spavanje, majka me pustila da čitam jer sam ushićeno ponavljao kako je Ježić dobio pismo. Od poštara zeca. Lija Mica zvala je našeg lovca da joj dođe u posjet i kuhala je objed u velikom loncu, baš onakvom u kakvom je moja mati kuhala objed svom prvašiću za sutra. Za veliki dan.

Pala je noć i cijela šuma je utonula u mrak. Na katu, točno iznad trgovine okovima i bravarijom „Mikačić“ jedno svjetlo je bacalo snop prema ulici koja bi utihnula u te sitne sate. Pod mojim prozorom u Getu nije bilo turista, nije bilo raskalašene omladine koja pije i viče do zore, pod mojim prozorom mogli ste čuti samo mačka koji je čekao konobara iz restorana „Sarajevo“ da mu baci glavu kakve komarče ili lubina. Ježurka Ježić je zahvalio liji na obilnom obroku i spremao se da ode svojoj kući. Lija je imala veliku i prostranu kuću, kuhinju i sobe kakve je moja obitelj u tom vlažnom i skučenom domu mogla samo sanjati, no Ježić nije htio ni čuti da ostane kod lije i prespava. Bilo je i suviše kasno da se hoda po šumi ili čita takve pripovijetke, no ja nisam mogao usnuti. Kao ni majka koja je pratila priču gledajući me i moju dječju ushićenost pričom.

Ipak mi je draži moj skromni dom, rekao je liji Ježurka Ježić, a ja sam krenuo na putovanje mračnom šumom u kojem će ježa pratiti lija, vuk, medo i divlja svinja sve zbog sumnje lisice kako jež ima bogatu i raskošnu kuću koju skriva od svih njih ostalih. Kada je jež konačno ušao u svoju rupu ispod bukove klade i zavukao se pod lišće koje je krevetom zvao, čuo je hihot vuka, mede i divlje svinje koji su se smijali njegovoj sirotinji. Vuka su ubrzo uhvatili seljaci i dobro ga istukli, medu su čitavog izbole pčele, a divlju svinju je uhvatio lovac. Jedino lija, shvativši zašto jež toliko voli svoj dom, nije rekla ništa niti se smijala.

Te stihove Branka Ćopića koje pamtim i dan danas, čitao sam u oduševeljenju te jesenske večeri s mojom majkom, u ritmu tako jasnom i čistom u kojem su se riječi nizale jedne za drugom, pune melodije, ritma i smisla. Kada me majka pitala jesam li razumio Ježurku i poantu čitave priče, gledao sam strop naše sobe koja se spojila sa primaćom odvojena jednom običnom zavjesom, strop sa dvije velike fleke od vlage i zagrlio majku. Naš dom je najljepši na svijetu, šapnuo sam joj tiho i utonuo u san. Naš dom, a shvatila je to moja mati, niti je bio taj trošni podstanarski stan, koji ni nije bio naš, niti smo ga ikada zvali domom, naš dom bili smo nas dvoje. Kao što je naš dom bila Pjaca. Okružena knjižarama, jednim dućanom sa pločama i jednim sa čokoladom, i jednim punim mirisa bakalara, sa kacama refužog fažola i suhog mesa u kojem je ona radila.

„Ježeva kućica“ Branka Ćopića bila je i ostala najljepša priča mog djetinjstva, kao i tisuća drugih djetinjstava diljem Jugoslavije. „Ježeva kućica“ Branka Ćopića bila je i ostala najprodavanija i najpopularnija dječja knjiga u povijesti ovih prostora. „Ježurku Ježića“ iz školske lektire i iz srca djece ove naše Hrvatske izbacili su mračnih devedesetih da mi njegova djeca nismo ni znali za to. Punih dvadeset godina Ježurka Ježić bio je nepoželjan gost u hrvatskim čitankama, i tek tamo 2019. godine vraćen je na popis, ali do dana današnjeg tek kao izborna lektira.

Ta divna zelenkasta slikovnica koju je ilustrirao hrvatski slikar Vilko Gliha Selan, osuđena da u Hrvatskoj bude nepoželjna jer je napisana na srpskom jeziku, nije ako ste mislili ostala izvan domašaja budućih naraštaja djece, kako su planirali moćnici devedesetih. Mi Ježurkina djeca nismo ga zaboravili. Tog malenog svata koji nam je obilježio djetinjstvo, svojim sam sinovima u dane pred njihove prve školske korake čitao u njihovom bogatom domu u kojem su imali sva čudesa današnjice i najmekšu i najtopliju posteljinu. Čitao sam im priču o malenom ježu koji ih je učio kako treba biti samopouzdan bez obzira što ti se drugi smiju, i kako treba te na koji način voljeti svoj dom. Ma kakav on bio, trošan ili uredan i čist kakav je njihov. S onima kojima je bilo važno da njihov dom bude uredan i čist, ali bez „Ježurke Ježića“ nisam se zamarao. Taj maleni svat znao se uvući pod kožu svakom djetetu, kao i „Vuk samotnjak“, kao i Ljuban u „Vlaku u snijegu“, kao i „Jelenko“ za kojeg smo sva trojica skupa strahovali. Moja djeca po prvi put, a ja čitav svoj život.

Svojoj djeci otkrio sam i zabranjene „Modre prozore“ Danka Oblaka, bezvremenskog „Pirga“ Anđelke Martić, kao što sam unatoč HDZ-ovim propisima svojim prvašićima čitao „Plavi čuperak“ Miroslava Antića i „Bajke“ Desanke Maksimović. Zajedno smo gledali i plakali gledajući film Arsena Diklića „Ne okreći se sine“ kao što smo zajedno strahovali nad Perom Kvržicom i dječakom Željkom koji je skrivao Pirga. Svojoj djeci nikada nisam objasnio zašto su devedesetih stotine tisuća takvih knjiga završile odbačene diljem Hrvatske, mnoge u kontejnerima ili čak spaljene, kao što im nikada nisam objasnio zašto mi na poleđini „Ježeve kućice“ još stoji datum iz devedesetih Gradske knjižnice „Marko Marulić“ u Splitu.

Nikada je nisam vratio, kao što nikada nitko nije ni tražio da je vratim. Sačuvao sam je čvrsto vjerujući da će je jednog dana netko tražiti i naplatiti mi masnu zakasninu. Dok se to ne dogodi, ja ću i dalje uživati u dječjim očima koje, unatoč snu i umoru, ne mogu da ne dočekaju kraj priče o malenom ježu i njegovom domu.

A kada završim sa pričom pitat ću to dijete kao što je moja mati pitala mene jesam li shvatio poantu priče?

Tekst: Ivo Anić

Foto: lupiga.com/oslobodjenje.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.