Ne odvajajte nam tu privilegiju. Jer bez Titograda nema Podgorice, i obrnuto!

Zašto bi neko izabrao 25. maj za svoj rođendan?

U svojoj glavi imam neprovjerenu teoriju po kojoj mislim da je Tito za svoj rođendan odabrao 25. maj jer je tada umakao sigurnoj smrti na Drvaru. Da ga je slavio kao drugo rođenje.

Da bismo razumjeli tadašnji kontekst vremena i mjesta, a ne ovaj današnji po kome su “oni nama, a mi njima svašta činjeli”, trebamo znati da je Hitler te ’44. mislio da će se iskrcavanje saveznika desiti upravo na Jadranu. Odatle su uslijedili sve češći i snažniji napadi na partizane koje su i tada fašističke snage smatrale za jedinog istinskog neprijatelja.

“Trebalo je uhvatiti Tita – ‘našeg najopasnijeg neprijatelja’“, kako je to u memoarima napisao generaloberst Rendulic. Još sredinom ’43. lično Hitler je u svojoj Vučjoj jazbini u Rastenburgu naredio, upravo njemu, komandantu Druge njemačke armije general-pukovniku Lotharu Rendulicu da utvrdi mjesto boravka Glavnog partizanskog štaba (“Hauptstab Tito”).

Desant na Drvar pod tajnim imenom Operacija Konjićev skok (Rösselsprung) bio je taktički Blickrig koji je trebao sprovesti Elitni 500 SS Padobranski bataljon. Oni su “kupovali rehabilitaciju”, s obzirom na to da se radilo o kažnjeničkom bataljonu. Ova misija im je bila borba na život i smrt.

Pomoć su im, između ostalog, pružili i Prva ustaška lovačka pukovnija, dok je iz Knina nastupao prvi motorizovani puk “Brandenburg”, sa skupinom četnika Dinarske divizije…

Ukoliko pročitate knjigu „Meta: Tito“ Predraga Žukina možete se detaljnije upoznati sa ovom najambicioznijom Hitlerovom operacijom na Balkanu.

Svakog 25. maja sjetim sе i svog đeda. I njemu je to vjerovatno mogao biti drugi rođendan. Dan Mladosti! Jer, i on je ranjen na Drvaru.

Od bezbroj porodičnih priča, anegdota, dobrih i loših primjera, samo se jedne nisu iznosile u javnost. A to su one ratne. O ratu se nije govorilo. Nismo mjerili svoje junaštvo riječima, jer su za slobodu u našoj porodici pali gotovo svi. Bilo bi neumjesno. Populistički!

Danas ću ja prekršiti taj kod. I imam valjan razlog za to!

Prema riječima general-potpukovnika Miladina Ivanovića, po kome je moj otac dobio ime, a ujedno i našeg bliskog rođaka iz Lalevića, scena između njih se, tog maja ’44. odigrala tako da je po starom crnogorskom nepisanom pravilu Dušan, moj đed, trebao da ide kući jer bi njegovom eventualnom pogibijom bila ugašena naša loza. Prethodno su živote za slobodu položili njegov brat, otac i sestra, dok su majka i tri sestre bile u konclogoru Klos u Albaniji. Dušan je odbio to pravilo iako se znalo da će napad na Drvar biti žešći nego inače. Činom iznad, Miladin je donio i naređenje za njegov otpust, međutim, Dušan je i njega odbio. Kažu da je rekao da ne može ostaviti drugove. Popio je metak koji ko zna đe bi i u koga završio. No, evo mene i braće od stričeva danas ovđe, tako da lagano…

Priču o proboju Drvara, šeste ličke, Italije, Visa i oslobođenja Beograda su nešto za što sam vjerovao da se neće na ovaj ružan, lažan, i netačan način relativizovati.

Ali, to sam pripisivao nacionalizmima, primitivizmima, šovinizmima, populizmima…

Istinsku bol sam osjećao dok sam gledao dizanje NOB spomenika duž Hrvatske. Čorbu od šizofrenije đe čičina slika stoji uz Titovu na Dan pobjede uz Ljotićevu koračnicu.

Mislio sam da će se Crna Gora kao zemlja koja je prolila mnogo krvi za slobodu od tog bezumlja sačuvati. Međutim…

Jedan koji se hvali da bi mogao biti budući gradonačelnik najavio je da Podgorica više neće biti Titograd, nego Nemanjin grad. Da će se na izborima odigravati Kosovo i da se više neće dizati spomenici Titu nego crkve.

Prije nego se upusti u tu trku, morao bi da nauči civilizacijske dosege istog.

Promjena imena gradova, ulica, spomenika, dio su identiteta i kulturnog nasljeđa svakog grada. Oni nam govore o odnosu društva prema istoriji. Govore o uvažavanju nacionalnih, vjerskih, univerzalnih vrijednosti. Govore o izrazu političke volje u datom trenutku.

Dnevno-politički odnosi i promjene vlasti, stranački interesi i ideološke različitosti NE SMIJU da utiču na ovu oblast kulturnog nasljeđa.

Jeste, ona je i Nemanjin i Titov grad. Ali je i Birziminijum, Duklja, Ribnica i Mirkova Varoš. Na kraju, ona je Podgorica. I to se ne smije razdvajati. Niti se na tako zapaljivoj retorici smiju kupiti jeftini politički poeni. Nismo jedan truli sistem mijenjali da bismo dovodili drugi, uz svo dužno poštovanje za zajedničku borbu koju smo vodili protiv bivše diktature.

Budimo ponosni na činjenicu da nijedan spomenik NOB-a u Crnoj Gori nije srušen.

Antifašizam se kroz Narodnooslobodilački pokret bazirao na emancipaciji, a ne na isključivosti. Današnji vladari upravo vladaju na razlikama koje su vještačke. Upravo u tom ključu koji je razvijao takve vrijednosti, ondašnji Jugosloveni živjeli su kosmopolitski duh i bili dio tadašnjih svjetskih kretanja, njihova kulturna zaostavština je i danas dio svjetske kulturne baštine. Naša nebriga, uništavanje i obračun sa njihovom zaostavštinom im sigurno neće zasmetati. A “pokoljenja djela sude / što je čije daju svjema” i odnos svih društava bivše Jugoslavije govori o spremnosti koliko se takve vrijednosti i emancipacija žive danas. Jer je na ovim prostorima samo još prošlost neizvjesna.

“Kao feniks iz zgarišta” takav duh je “zablistao iz pepela” posle bjesomučnog savezničkog bombardovanja zbog koga danas nemamo đe turiste povesti da vide “stari grad”. Preko 100.000 ljudi se doselilo za vrijeme Titograda, od ruševina se “srećnim rukama što ga grade” rodio “mladi grad vedrog čela” … “blistajući iznad voda kao Sunce i sloboda”!

Izgrađen je cijeli grad! Zgrade u kojima nas većina danas živi, bolnica u kojoj se rađamo, škole u kojima učimo i fabrike koje su nam uništili.

Gorica je pošumljavana tako što se iz Morače kod Vezirovog mosta RUKA-RUCI navodnjavale sadnice prethodno razbijenih krša.

Pa kad već šetamo pošumljenom Goricom, ne odvajajte nam Crkvu svetog Đorđa i Spomenik partizanu borcu! Nikad ni jednom pravom Podgoričaninu nije bio problem da ih oboje posjeti.

Ne odvajajte nam tu privilegiju.

Jer bez Titograda nema Podgorice, i obrnuto.

Tekst: Mladen Ivanović

Foto: M. I.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *