Nećemo se ljutiti ako Hercegovci donesu paštete. Srbi, vratite se, sve je oprošteno

Pamtite li strah koji nas je jednom ispunjavao? Nije dugo prošlo, još bi vam trebalo biti svježe u uspomeni kako smo nezadovoljno vrtjeli glavama gledajući bujice turista koje su kuljale iz aviona EasyJeta i Germanwingsa. Odmjeravali smo zmijolike kolone usijanog lima pred naplatnim kućicama autocesta i zabrinuto primjećivali kako su lanjskih godina bile mnogo dulje.

Teška srca prolazili smo uskim kamenim kaletama, sudarajući se s međunarodnim mnoštvom, s Nijemcima koji su kotačićima putnih kovčega strugali kao da ulaze tenkovima u Varšavu, s američkim umirovljenicima koji su s hodalicama i cjevčicama u nosu, vukući boce s kisikom, neustrašivo grabili za turističkim vodičem, s Talijanima koji su zbunjenu sladoledarku uvjeravali da su joj platili novčanicom od tisuću kuna, s bljedoputim i pjegavim engleskim mladićima koji su između dva kafića pijano pjevali navijačke pjesme Liverpoola i Tottenhama, sa Šveđanima koji su kasnili na trajekt za Brač i Nizozemcima koji su se uputili na Vis, zaustavljajući se nakratko samo da češkim samoubojicama u japankama i kupaćim gaćama pokažemo najkraći put do vrha Biokova. I nikako se nismo mogli otresti jedne užasne misli.

Turistička sezona je podbacila.

To nam je, napokon, potvrdio svaki ugostitelj s kojim smo razgovarali. Dok su za svim stolovima gosti žustro sjekli krvave bifteke, trijebili drače zubataca i škarpina, srkali kamenice, gušili se crnim rižotom, žlicama pohlepno grabili drhtave žute rožate i nalijevali se bezbrojnim buteljama dingača, pošipa i babića, gazda je bio neutješan. “Katastrofa, prijatelju!”, jadikovao je upropašteni poduzetnik nalakćen na šank. “Nikad kao ove godine. Padamo s nogu poslužujući nekakve propalice, nekakav ološ koji ništa ne troši. Što su dolazili”, čudio se čovjek ogorčeno, “ako im je skupo dati šezdeset eura za bocu vode?”

Jednaku stvar uglas su govorili i turistički radnici na televiziji, samo se nisu mogli dogovoriti tko je kriv za crne ekonomske pokazatelje. Optuživali su se međusobno, malne se tukli stolcima u studiju vrišteći kako zbog gluposti i lijenosti ove ili one vlasti u lipnju i srpnju imamo tri zarez jedan posto manje noćenja nego u istom razdoblju prošle godine, a voditelj ih je umirivao vičući:

“Gospodo, gospodo, molim vas, idemo prema kraju emisije. Da zaključimo, zašto nas zaobilaze turisti dubljeg džepa? Što trebamo učiniti da s naše obale otjeramo istočnoeuropsku sirotinju koja na ljetovanje dolazi s putnim frižiderima nakrcanim paštetama i paradajzom i privučemo goste visoke klase, koji za već doručak, ranom zorom, pojedu kilogram i pol pršuta i paškog sira, cijelo pečeno janje, veliku teću brujeta od jastoga i sedamsto, osamsto fritula?”

Iz godine u godinu bili smo sve žalosniji. Premda je zarada od turizma postojano rasla i milijuni su se slijevali na naše račune, svejedno nas je frustriralo, trajno, neizlječivo, prokleto, da smo mogli bolje. Da smo mogli ugrabiti više novca za manje truda. Nijedno ljeto nije zapravo ispunilo naša očekivanja. Toliko smo ridali i jecali, cmizdrili i cmoljili da je velikom Bogu na nebesima to na kraju dosadilo. “Turistička sezona vam je podbacila, je li? A gledajte ovo”, rekao je Svemogući zlobno.

I poslao nam Covid-19. Za prijatelje, koronavirus.

Iako nije prošlo dugo, tek desetak mjeseci, lanjsko ljeto danas nam se čini kao neka davna, zaboravljena sreća. Nakon pandemije koja je poharala svijet hodamo pustim kamenim kaletama i jedva se više sjećamo višejezičnog žamora, gužve i struganja kotačića putnih kovčega. Nestale su vitrine s desecima okusa sladoleda i miris užeglog ulja iz friteza. Nema više ni američkih umirovljenika, ni pijanih engleskih navijača, ni čeških samoubojica. Samo smo mi, domaći, ovdje.

Poraženo buljimo u prazne stolce, u sklopljene suncobrane i visoke stupove bijelih tanjura, u zategnute bijele plahte u apartmanima, u sandoline, pedaline i ležaljke uredno složene na plažama, u trajekte koji u lukama razjapljenih utroba čekaju goste koji neće doći, u blokove smrznutih srdela i ćevapa koje nitko neće pojesti, i prosto ne možemo vjerovati kakve smo nezahvalne budale bili kad smo zanovijetali da u lipnju i srpnju imamo tri zarez jedan posto manje noćenja nego u istom razdoblju prošle godine.

Ugostitelji koji su prošle godine bili ogorčeni ako bi tkogod naručio samo predjelo, a drznike koji su htjeli jedino nešto popiti jednostavno su otjerali, opsovali im cigansku mater i šutnuli ih nogom u guzicu, danas bi za svakoga spremno prostrli čiste stolnjake. Donijeli bi bocu vode po nabavnoj cijeni, za trideset pet eura, samo da im netko dođe.

Iznenada više nitko ne razvrstava turiste prema njihovom imovnom stanju, i prvorazredni i drugorazredni i trećerazredni, svi su dobrodošli na naš plavi Jadran. Nećemo se ljutiti ni ako Hercegovci donesu paštete i paradajz u putnim frižiderima. Srbi, vratite se, sve vam je oprošteno.

Nakon što je pandemija koronavirusa u samo nekoliko mjeseci moralno, intelektualno i ekonomski skršila naš svijet, razotkrila kakvi se slabići, kukavice, pokvarenjaci i glupani kriju iza obrazina autoriteta, poštenja i učenosti, i kakav su krhki privid naša takozvana sigurnost i naše navodno blagostanje, tkogod bi možda pomislio da u tome ima neke više pravde.

Da nam je veliki Bog na nebesima poslao bolest ne bi li nas opomenuo da ne budemo nezasitni, da se ne smatramo vazda nezadovoljnima i zakinutima, već da trebamo biti ponizniji i skromniji, zahvalni za svoj život i bolji jedni prema drugima. Ali, naravno, to je samo tlapnja, transcendentalni idi mi dođi mi. Niti gore ima Boga, niti su se ljudi ovdje dolje ikad ičemu naučili.

Izvor: jutarnji.hr

Foto: 6yka.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *