Ovog splitskog obrtnika hvale svi! Pekari, frizeri, mesari, krojači…

Centar grada, što zbog turizma, što zbog modernog načina života, dobrim je dijelom ostao bez zanatlija. Radiona jednog od posljednjih krije se na Dobriću, što znači da ga od Zadarske ulice dijeli tek jedan skriveni volat. Damira Hercega, profesionalca koji se bavi brušenjem i oštrenjem predmeta od metala, znaju sve splitske institucije koje imaju kužinu, kao i kuhari, frizeri, mesari, krojači, ali i vlasnici obližnjih restorana.

Damir je, naime, jedan od rijetkih koji još uvijek oštri noževe. I to ne samo noževe, već i škare, satare, razne metalne naprave, po potrebi izrađuje i ključeve… Zna ga po Splita, a kako i ne bi kad bez dobrog noža, to je barem jasno, ni butiga, ni kućanstvo ne mogu funkcionirati.

– Neka ste došli, ali potrajat će malo, sačekajte, sad mi je sezona – viče meštar iz radione, odakle na sve strane frcaju iskre. Za koju minutu, stiže na pult, nasmijan, zamazanih ruku.

– Sad je još dobro kako bude za vrime od kolinja, tada se oštri punom parom, bude posla preko glave. Ma nije ni klanje šta je nekad bilo, nema zakonske osnove, danas se uspavljuje… Isto, donose ljudi i po desetak noževa – pojašnjava nam poslužujući iduću mušteriju. Preuzima noževe, daje buletin, noževi će biti gotovi u petak.

Po istom principu posluje se desetljećima, a Zadarska ulica je, kaže, nekada bila poznata po vrsnim radionama.

Stare radione

– Tradicija je stara, pa je logično kako imamo i stalne mušterije. Sve je počelo nakon Drugoga svjetskog rata, tada su Farkaš i Rikardona, dvi majstorske radione bile najjače u ovom poslu u Zadarskoj. Otac mi je kod njih završio zanat, bio je šegrt, a u drugoj polovini sedamdesetih, kako meštar nije imao nasljednika, pape je preuzeo posao.

A ja sam uz noževe odrastao, učio od malih nogu… Hoću li imat nasljednika u poslu? Hmmm, ne virujem… Šporke ruke, malo para – smije se Damir.

Iako smo se dogovorili kako ovaj put nećemo o teškim temama, ne možemo ne spomenuti kako je obrtničko poslovanje često borba s vjetrenjačama.

– Da nisam u svom prostoru odavno bi stavio ključ u bravu. S druge strane da imam prostor u glavnoj, Zadarskoj ulici, iznajmio bi ga i šetao po Rivi jer bi zaradio više nego što uprihodim radom… Neću se sad puno žalit, ali tako je kako je… Jasno je kako Grad o nama, obrtnicima, ne vodi baš dovoljno računa, no Bogu hvala, navikli smo funkcionirati i bez njihove potpore – tvrdi Herceg.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *