Mladi ljudi iz Srbije i sa Kosova budućnost dugo traženog mira među zemaljama

To ocjenjuje Leonora Aliu, prištinska novinarka, u razgovoru za Danasov projekat „Druga strana Kosova“, koji ima za cilj da približi kosovskoj i srpskoj javnosti informacije koje nisu plasirale političke elite, ni s jedne strane, već nezavisni građani, kao i povezivanje kosovske i srpske kulturne scene koja je nedovoljno zastupljena u medijima.

* Da li na Kosovu postoji nezavisno novinarstvo i sloboda medija, i koje su najveće prepreke sa kojima se novinari susreću?

Kao što znate, živimo u dijelu Evrope gdje se sloboda medija smatra nestalom u određenim državama. Ako se osvrnemo na Svjetski indeks slobode medija Reportera bez granica, ove godine može se vidjeti da Kosovo stoji bolje nego prošle. Međutim, postoje prepreke a one su iste kao u Srbiji i ostalim zeljama na Balkanu. Nezavisnost medija se odnosi na to ko ih finansira i ko ih osniva. Jedan od načina koji su se pokazali uspješnim u zaštiti nezavisnosti medija je način finansiranja putem donatora, posebno donatora vezanih za EU. Prema tome, mogu da kažem da se ovih dana na Kosovu najpovjerljiviji i najnezavisniji mediji smatraju onima koji se finansiraju putem donatora, tako što imaju aktivnu nevladinu organizaciju. Oni proizvode medijske sadržaje a ne prihvataju novac od vlade ili bilo koje političke stranke ili poslovnog subjekta povezanog sa političarima. Jedan od najvećih i najprofesionalnijih medija, po mom mišljenju, jeste Balkanska mreža istraživačkog novinarstva u Prištini (BIRN). Ali postoje još neki nezavisni mediji koji dobro rade.

* Kako ste postali novinarka, šta Vas je inspirisalo?

Mama mi je ispričala da sam, kada sam imala dvije godine, sjela sa bilježnicom i olovkom ispred televizora dok su ona i tata gledali vijesti. Upitala me je šta radim, i rekla mi je da sam ja odgovorila „prenosim vijesti“. Od tada ne sjećam se da sam pomišljala da se bilo čime drugim bavim, sem novinarstvom. Međutim kada počnete da radite kao novinar, da odlazite na teren, upoznajete ljude, i slušate njihove životne priče, onda u stvari shvatite zašto radite to što radite. U prvoj godini mog rada dobila sam da istražim slučaj koji je potpuno promjenio način mog poimanja novinarstva. Naime, mlada majka iz Gnjilana odvojena je od svoje kćerke nakon rođenja, zbog nasilja koje su roditelji njenog muža koristili nad njom. Roditelji njenog supruga vladali su kućom u kojoj su živjeli, a zbog nedostatka finansija za stan ili kuću morali su tu da borave. Oba roditelja njenog muža su bili ljudi sa vezama na sva tri nivoa pravosudnog sistema: policija, tužilaštvo i sud, i iako su oboje bili optuženi za nasilje u porodici, uspjeli su da uzmu svoju unuku i odvoje bebu od mlade majke, nakon što se ona odlučila za razvod. Mlada majka se šest godina borila sa pravosudnim sistemom kako bi vratila svoju kćer i ništa se nije dogodilo. Bila je očajna i onda je došla do medija za koje sam radila. Pitala me je da li mogu da ispričam njenu priču – njen bol. Što sam i učinila. Priča je postala viralna jer je otkrila posljedice korumpiranog pravosudnog sistema po živote ljudi. Neki zvaničnici su izgubili posao, neki ugled. Poslije skoro šest mjeseci, više manje, bilo je davno, prije 10 godina – neko sa nepoznatog broja me je zvao. Javila sam se na telefon i čula kako ženski glas plače. Jedina riječ koju razumjela bila je “faleminderit”, što znači “hvala” na albanskom. To je bila mlada majka iz Gnjilana. Njena kćerka je tog dana vraćena kući da ostane kod nje. Od tog dana, tog trenutka kada me je majka nazvala, znala sam svoju misiju. Da pričam priče onih koji su u potrebi, priče koje imaju moć da naprave promjenu nabolje. Mislim da je to ono što novinari treba da rade.

* Da li imate dobru saradnju sa srpskim kolegama?

Vrlo dobru saradnju! Trenutno radim na prijedlogu novog projekta koji želim da počnem sa nekim od mojih kolega u Beogradu. Mogu da kažem da jedva čekam da započnem projekat i veoma sam srećna zbog toga. Ali neću vam otkriti sve sad. Mogu reći samo da dolaze dobre stvari.

Pitanja Branka Rosića, kolumniste, novinara, pisca.

* U svim bivšim republikama Jugoslavije postoji doza jugonostalgije. Neki ljudi vole ili muziku ili knjige ili filmove iz bivše zemlje. U vezi s čim su ljudi na Kosovu jugonostalgični?

Na koje stvari? Istina je da je takozvani kulturni, ali i psihološki fenomen „jugonostalgija“ prisutan u svim bivšim jugoslovenskim zemljama, pa tako i na Kosovu. Koliko sam shvatila iz priča, uglavnom starijih ljudi, nostalgiju izražava lokalno stanovništvo prema takozvanim „dobrim vremenima“ koja su se odvijala za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita. Jugonostalgija je povezana sa građanskom dobrobiti u Titovom periodu. Sretala sam dosta ljudi, bivših radnika javnih poduzeća ili fabrika, na primjer u Mitrovici ili Kamenici, pa i u drugim gradovima Kosova, čak i u bivšim jugoslovenskim gradovima. Oni su mi objašnjavali koliko su beneficirali kao radnici u tom periodu, i koliko su radnih mogućnosti tada imali. Mislim da je ta nostalgija, takođe, prisutna i zbog trenutne situacije. Prema najnovijim podacima iz 2018. godine, koje je objavila Agencija za statistiku Kosova, na Kosovu je dvije trećine stanovništva u radno sposobnom dobu (15 – 63 godina). Međutim, u radu učestvuje samo 40,9 procenata radno sposobnih. Čak i oni koji su zaposleni, posebno u privatnim kompanijama, suočavaju se sa problemima kršenja njihovih prava, a neki od njih nemaju čak ni ugovore. Zato mnogi ljudi, koji su imali koristi od komunističkog sistema u ekonomskom i socijalnom smislu, imaju razloga da osjećaju nostalgiju i mislim da je to i glavni razlog zbog koga većina ljudi koje sam upoznala izražava ovu „jugonostalgiju“.

* A u vezi s čim ste Vi jugonostalgični ili ste suviše mladi za nostalgiju pa i za jugonostalgiju?

Da budem iskrena, bila sam premlada da bih pamtila dobre stvari u vezi s Jugoslavijom. Jako je tužno što moram tako da kažem, ali rođena sam 1990. a devedesete su poznate kao jako teške godine za lokalne Albance, koji su tada živjeli na Kosovu, kao dijelu Jugoslavije. Podignuta sam (vaspitavana) sa idejom da smo omrznuti zbog naše etničke pripadnosti i religije. To je učinilo da se ja i moji prijatelji vršnjaci osjećamo nekako apatično prema Jugoslaviji. Da ne pominjem to da se rat dogodio kada sam imala samo devet godina. Mnogo mojih dragih ljudi je izgubilo članove svojih porodica, a to su jako, jako loše uspomjene za dijete. Sjećanje na vrijeme smrti, terora i straha, to je jedini način na koji se mogu prisjetiti. Kako neko može da osjeća nostalgiju prema teroru i smrti? Ne mislim da postoji bilo kakva mogućnost za to.

* A šta pratite iz današnje Srbije?

Mlade ljude. Ne bih povezivala svoje interese sa „stvarima“ u Srbiji ili bilo kojoj drugoj zemlji. Ljudi i kultura drugih zemalja je ono što me uvijek pokreće. Imam zaista jak osjećaj da su mladi iz Srbije i sa Kosova budućnost dugo traženog mira među zemaljama. Prije dvije godine posjetila sam Beograd i sjajno se provela sa beogradskim kolegama. Njihova gostoljubivost, topla dobrodošlica, ali i briga, učinili su da se osjećam optimistično da će nove generacije dveju zemalja živeti u harmoniji.

Pitanja sa društvenih mreža:

– Bili ste novinarka K2.0, kakva su vam sjećanja na taj period?

Radila sam za različite medije na Kosovu. Kosovo 2.0 je jedan od njih i kao u svim drugim medijima u kojima sam radila, imam uspomene koje mogu i želim da podjelim i uspomene koje mogu, ali ne želim da dijelim. Hahaha. Jedine uspomene koje obično pokušavam poneti sa sobom su one koje se odnose na moje kolege novinare. Mogu da kažem da sam se odlično zabavila kao K2.0 novinarka.

– Da li je teško biti novinar u Prištini?

Ovih dana je teško biti novinar na bilo kojem mjestu u svijetu. Ponekad se šalim sa  kolegama i kažem, mi smo tako neželjeni ljudi hahahahhaa. Ali ja čvrsto vjerujem da ako zaista volite svoj posao, a to je moj slučaj, i znate zašto to radite, možete prevazići sve teškoće. Mogu dodati samo ovo, sigurnije je biti novinar na Kosovu nego u većini zemalja Zapadnog Balkana, prema mom mišljenju.

– Da li je teško postaviti pitanje, na primjer, Kadriju Veseliju?

Nikada nije teško postaviti pitanje, posebno ne Kadriju Veseliju, jer je on sada glasnogovornik Parlamenta i ima mnogo prilika kada mu novinar može postaviti pitanja. Međutim, vrlo je teško dobiti odgovor. Autokratski lideri ne žele da drugi dovode u pitanje svoje odluke, ili da im kažu da su pogriješili ili ne. Kada mediji to čine, lideri ih ignorišu namjerno da bi im smanjili vrijednost. Međutim, posao novinara je da postavlja pitanja, postavlja teška pitanja i pronalazi istinu svaki put kada politički lideri hoće da odgovore ili ne. Uvijek postoji način da se pronađe istina i istina će uvijek naći na izlaz.

Izvor: danas.rs

Foto: info-ks.net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.